moja nirvana...

dugo me nije bilo. u meduvremenu sam se zaljubila. osjetila toplinu zagrljaja i stvarnu radost u necijim ocima koja je bila uzrokovana mojom malenkoscu. divno je to jedinstvo koje mozemo dozivjeti kada se samo prepustimo i vjerujemo u ljepotu slucajnosti i prirodnosti. nista ne moze poci krivo. trenutak kada me poljubio necu zaboraviti nikada, i onaj njegov pogled u ocima pun radosti i neke lucidne zivosti, pun obozavanja, zaljubljenosti. samo zelim primiti ga za ruku. da mi bude blizu ili da mu makar samo glas cujem. no, moja djetinjatost ne dozvoljava mi da prevladam strah od soka koji bi uslijedio. sjecam li se njegovog glasa uopce? ali jos uvijek osjecam usne, poplavu osjecaja, srecu koja se oborila na mene odjednom i bez najave. i obozavam ga. mogla bih pisati o njemu satima, danima, o tom divnom danu kojeg cu pamtiti zauvijek... no, necu pisati. ne sada. jos uvijek mi ostaje da uzivam u razmisljanju, u reproduciranju svih tih slika koje smo zajedno stvarali svojim postojanjem. zamislit cu da hodam kraj njega, i osjecajuci toplinu i svjetlost sunca na svom licu, isto to osjecam i u srcu, razmisljajuci kako bi lijepo bilo imati ga zauvijek tako pored sebe...

Za mene je zivot jedna velika, neopisiva ljepota. Sve sto postoji jednostavno je lijepo samo po sebi, zato sto je zivo i sto u svakom trenutku ima priliku rasti i razvijati se i sjediniti sa svemirom. Svi mi imamo priliku biti velicanstveni. A sto je najbolje, te nam se prilike pojavljuju i cesce nego sto smo ih mi sami uopce i svjesni. A ponekad ih, zapravo, jako cesto, nismo svjesni uopce. Kad bi zastali na samo jedan trenutak i uhvatili vrijeme u saku i jednostavno ga fiktivno zaustavili, kao da gledamo film i primimo daljinski u ruke, vidjeli bi svu ljepotu tog trenutka. Vidjeli bi sve ono sto nas zapravo cini. Zidovi koji nas okruzuju nestali bi, strop bi prestao postojati kao granica izmedu nas i neba, a nebo bi postalo transparentno i mi bi vidjeli u svemir! Svemir je kao pojam, a i kao jedna slikovno nam predocena i vec istrazivana stvar, veoma mistican, tajanstven i preogroman da bismo ga jednostavno mogli obuhvatiti mislju. Ali… nismo li mi podjednako misticni, tajnoviti, a nase mogucnosti su isto tako preogromne da bi mogle ikada biti sasvim istrazene. Nije li jednostavno prekrasno zivjeti i biti covjek?
Mi smo ti koji smo ponizni i nadmocni, slabi i jaki, tuzni i sretni, uspjesni i propalice, tihi i bucni, poletni i tromi, smijemo se i placemo, rasipni i stedljivi, neobuzdani i suzdrzani, veliki i mali, pametni i neznalice, marljivi i lijeni… i jos smo mnogo toga, ali nikad nismo samo jedno i nikada nismo isti, i bas zato, svi uvijek imaju priliku biti drugaciji no sto jesu, bas svi, u svakom trenutku! I nitko, bas nitko nema razloga da se zali i razmislja na nacin da bi radije bio u necijoj tudoj kozi, jer covjek moze biti sto god pozeli, samo ako je svoj, ako je svjestan sebe i drugih oko sebe, i svih tih prilika koje se izmjenjuju svake nanosekunde. Ima ih na bilijune… a mi ih mozemo uociti onim malim krajickom oka kojim svracamo pogled na ono sto se rijetko cini vazno. Uvijek nas vuce pogled tamo, ali nismo navikli ici tim putem, nismo naucili stati i osluhnuti, otvoriti saku, ispruziti dlan i uhvatiti je! uhvatiti tu malu sitnu cesticu ogromnu u svojem znacenju i jednostavno je prihvatiti.

Danas Vi odlucujete!

Ja sjedim sa strane i promatram, osmjehujuci se…. :) :)

fikcija i zbilja, bezvremenost i bezprostornost....

u toliko kratko vrijeme moj se zivot iznenada promijenio. i... makar mi je to neubicajeno za reci, to se dogodilo na bolje! i dok razmisljam o buducnosti i svemu onome sto me ceka, nadam se da ce se slijed dogadaja koji je izuzetno vazan za moj daljni zivot razvijati istim uzlaznim tempom i smjerom, iako to ponajvise, ako ne i potpuno, ovisi samo o meni. barem onaj najtezi dio... ne zalim zbog odluka koje sam donjela, iako se sve desilo veoma brzo, jer shvatila sam upravo zbog tih iznenadnih odluka, da o nekim stvarima zaista ne bi trebalo previse razmisljati. cijelo ovo ljeto zamarala sam svoj kaoticno ustrojeni um, nekim nevaznim cinjenicama, koje su se meni tada cinilo iznimno vazne i cinilo se nemogucim moje ne razmisljanje o njima. ne postoji vrijeme i mjesto, zapravo, ne postoji mnozina istih, jer postoji samo tu i samo sada, gdje i kada mi jesmo, svaki. i sve dok razmisljam na taj nacin, osjecam se sposobnom biti na vise mjesta istodobno, i to ne samo duhom. zelenilo koje me ceka, u usporedbi sa ovim sadasnjim, nije toliko zeleno, ali moze biti ako ja odlucim tako. pasivnom voljom svoga razuma, na temelju kojega djelujem uz aktivnu pomoc svojih emocija. moj strastveni duh nece se kinjiti tijekom dogadaja, jer on je sam svemu uzrok. a tako ce biti i tada. i nije vazno pokisnem li, to nije nikada vazno. taj osjecaj kada pokisnem, ravan je onome osjecaju koji bih mogla nazvati takvim, svetim osjecajem, koji je posljedica istog. sjedim u sobi, gledam sve ono sto je bilo prije, i pada mi na pamet, kada razmisljam usporedo i o onome sto je sada, da je to zapravo ista stvar, samo sam ja drugacija. i ta sveta spoznaja koja mi preplavljuje tijelo, a svaki dah koji udahnem, kao da me ispunja cijelum ne fizicki vec i duhovno, cini da se osjecam uzviseno i svjetovno u isto vrijeme. ja sam gospodar svega, gospodar vremena, prostora... iako ja to ne mogu biti, jer takvo sto ne postoji. ali ja to ipak jesam. i sva ona uzaludna pitanja koja postavljamo sami sebi, nepotrebna su, jer mi vec znamo odgovor, samo smo zaboravili... mi smo zaboravili kako je lijepo zivjeti i kako je lako. kako je prekrasno i velicanstveno biti covjek. kako je carobno biti svjestan svoje svjesnosti o svojim koracima koji odjekuju ili su sasvim necujni, o mekoci trave koju dodirujemo, vlazna rosa koja nam pruza graciozno rashladujuc osjecaj svjezine koja tereti nase kapke a isodobno im daje krila, prisutnost svega zivoga sto nas okruzuje, nase ruke, noge, trepavice, nase usne, nasa kosa, koza... sve nam je tu, kao podsjetnik da smo tu i da smo zivi i da ne bismo smjetli osjecatise mizerno ni u kom trenutku, jer to nismo ni najmanje. ako vjerujemo da je Bog ili Bozica bio taj koji nas je stvorio, kako mozemo sumnjati u to da smo savrseni? ako nas je Bog ili Bozica stvorio na svoju vlastitu sliku, postoji li uopce dvojba o nasoj savrsenosti? postoji dvojba samo o tome sto savrsenstvo zapravo jest!! stvorili smo vlastite slike i predodzbe o tome sto bi savrseno trebalo sadrzavati i ta predodzba nas je zapravo i ucinila slijepima koliko savrseni zapravo jesmo! ti jesi savrsena, i ja sam savrsena, svi smo savrseni!! samo sto smo na to odavno zaboravili....

Imaginarno

Nekad prije imala sam tu mogucnost da, kad sam tuzna, jednostavno odgurnem sve od sebe i vinem se iznad crnila. Promatrala bih tu gustu maglu koja mi je trenutak prije gutala stopala i polako mi punila grlo necim grudastim. Beznadnoscu. Promatrala bih ju neko vrijeme, a onda bih duboko uzdahnula i puhnula najsilnije sto sam mogla. Crnilo bi se razilazilo pod milisekundnim naletima moga toplog dana i polako bi se nazirala zemljana stazica, okolo nje travica, a u travici hrpa bijelih tratincica. Ne, to nije bila hrpa, to je bilo cijelo carstvo.Bijelile su se u zelenoj travi, neke potpuno bijele i rastvorene gledajuci prema suncu, a neke su jos pospano zijevale, stidljivo otkrivajuci purpurne korijene svojih bijelih latica. Smjeskale su se, dok su kapljice rose klizile njihovim listovima i skakljajuci ih putovale do tla. Ja bih se nonslantno spustila na stazicu, osmjehnula se i pogledala prema nebu. Oblaci su se, drzeci se za ruke, spojili u oblak hrcka. Sjetila bih se Mrvice, a nesto bi mi poskocilo u dusi. Lecnula bih se, a zatim nastavila dalje uz stazicu.
Danas… to je malo teze izvesti. Ne znam jesu li zastranili oni putevi koji vode do mog imaginarnog sredista u mozgu koji potice imaginarnu zlijezdu da proizvodi one ruzicaste imaginarne hormone boje sapunice koji su odgovorni za moju sposobnost udisanja one imaginarne siline koja bi uvijek uspjesno otjerala ono sivilo i crnu maglu, ili je krivnja moja jer sam to pocela, ne samo nazivati imaginarnim, vec i smatrati imaginarnim. A kad nesto pocnete svjesno nazivati imaginarnim, to nestaje, baloni od sapunice nestaju, jednostavno se rasprse po zraku od tezine koju donose rijeci. Imaginarno, imaginarno, imaginarno….. Imaginarno!!!!! Sto je imaginarno? Tko sam ja da bih mogla razlikovati stvarno od imaginarnog? Jesam li dovoljno blizu onome sto nazivam Bogom? Znam li tko je Bog? Kako znam da on postoji?? Ne znam, ali vjerujem.Tako dakle… Zasto onda ne vjerujem u imaginarno? Mogu li vjerovati ponovno?

Treba mi samo jedna nit da se uhvatim, jedan baloncic da ga ugledam…
Bit ce dovoljno.

I am...

Mrzim kad su ljudi ljubomorni. A jos vise mrzim kad su to na mene. A to su uglavnom cure. I to me toliko smeta da ne mogu opisati… Uvijek kad se nadem u nekom mjesovitom drustvu, znaci kad sam u drustvu u kojem cure i decki prevladavaju u skoro pa ravnopravnim omjerima, i ako u tom slucaju kod zenskog dijela prevladavaju cure koje su, kad je Bog modelirao njihov estetski dio bica, bile pomalo zakinute, ili barem one tako smatraju (u to ne ulazim), ja se ne osjecam dobro kad se druzim s tim «pripadnicama ljepseg spola», jer na sebi jednostavno osjecam njihove poglede pune neodobravanja i zelja da me nema tamo jednostavno im se ocrtava u zjenicama. A sto je najbolje od svega, ja zapravo i ne razumijem pravi razlog zasto su ljubomorne i tako neprijateljski raspolozene. Sebe ne smatram nikakvim fenomenom zenske ljepote. Plavusa sam, prirodna (sto, iskreno, radije ne bih ni bila, no o tome kasnije), imam plave oci, sasvim normalno oblikovano lice, nemam kilometarski duge i tamne trepavice niti silikonske usne… Istina, na tijelo se zaista ne mogu nimalo pozaliti, jer osim sto me mama rodila sa genima u kojima je zapisano da odrastem ovako lijepo gradena i vitka (a ni obline ne nedostaju), i 8 godina treniranja odbojke je donjelo je svoj dio. Kompleksa nekih bas i nemam, ali ima mnogo stvari koje me muce. I crtica gore napisana svjedoci o tome. Ne slazem se bas najbolje sa zenskim djelom svijeta. Sad je vec postalo gotovo instiktivno da, kad se nadem u nekom drustvu, razgovor uglavnom zapocnem sa nekim muskim, sto donosi jos vise negativnih konotacija vezanih uz moju, oh tako ljupku, pojavu. Sa deckima se slazem toliko mnogo bolje jer oni me ne osuduju. Ili barem nisu prije. U zadnje vrijeme me i decki napustaju… Postali su pohotni i zele samo jedno! Recite mi, postoji li danas decko koji te nece cim te pogleda zamisliti kako izgledas naga,a tek onda sve ostalo. Moze li zena s muskarcem biti prijatelj? Ili smo svi prvo samo zivotinje s nagonima a tek onda sve ostalo? Ako je tako, koliko nas ima koji mozemo obuzdati te nagone? Kako objasniti nekome da te ne zanima na nikakav seksualni niti romanticni nacin?
Da se razumijemo, mam ja i zenskih frendica s kojima se odlicno slazem i upravo mi je najbolja frendica cura, odnosno zenskog spola, ali dok se nades negdje gdje ne poznas mnogo ljudi, svi te gledaju s predrasudama. Plava je, znaci, glupa je, sportasica je, znaci, glupa je, gle druzi se stalno s deckima, laka je. Ljudi??! Ovo govorim iz vlastitog iskustva, sto znaci da to nije moj nacin gledanja i dozivljavanja ljudi. I da ne bi svalili svu krivnju na zene, najcesce su muskarci ti koji imaju predrasude, ali oni bar nisu ljubomorni na tebe kao na zenu. Njihova se ljubomora javlja tek kasnije kad shvate da nisi laka niti glupa i kad vide da te ne mogu imati. A tek kad skopcaju da vam se svida netko drugi. Automatski slijede sve one raznorazne glupave i kukavicke akcije «sprijecimo malu u hodu», sto znaci uhode i paze da slucajno ne odes s nekime sama, uacuju se u svaki razgovor mada o temi ni konac u rukama nemaju, a kamoli nesto drugo.
A kada na kraju napokon shvate da se nista nije promijenilo, osim sto je njihova ljubomora poprimila visoke razmjere, oni okrecu film i tu silnu energiju ljubomore preusmjeruju u to da kod tebe izazovu ogroman osjecaj krivnje. Ako im to uspije, vi ispadate jadni, nemilosrdi, pokvareni i okrutni, a ne smijemo izostaviti ni drastican pad njihovog samopostovanja (koji si dakako, ne zele priznati), a ako ni ta sva silna energija pokusaja kod vas ne pomakne niti jedan fizicki kako ni psihicki misic, onda ste prava pobjednica, a njihovo samopostovanje pada jos nize, u neku crnu rupu kojoj ne vidis kraja. Neki se oporave odmah, a neki tugu lijece u rakiji – jer utjehe nema u vodi..

Ovo sve sto sam napisala totalno je subjektivno i pomalo glupavo, ali ima smisla, zar ne? I upravo to predstavlja svu tragediju i komediju musko – zenskih odnosa (u to ne ukljucujemo odnos koji je veza, jer to je prica za sebe o kojoj ja ne mogu iznijeti svoj subjektivan stav jer nisam jos zivjela dovoljno dugo vremena u nekom odnosu kojeg bih mogla nazvati pravom istinskom vezom, a uostalom ovo nije cosmo, niti neka kolumna, ovo je samo jedan mali djelic onoga sto mene muci i o cemu ja znam ovoliko, a to je zapravo jako malo).

Treba se znati snaci u komunikaciji s muskarcima. Muskarci su prepredena bica, bas poput nas, zena, te odnos i suzivot s njima zahtijeva mnogo truda, razumijevanja, ili jednostavno… improvizacije. A to isto oni govore i za nas.

No, sto god.

Pozdrav od Cehinje!!

kad bi ljudi svi...

Nocas se moje celo zari,
Nocas se moje vjede pote...